Comments are off for this post

95 teza koje je Martin Luter zakucao na vrata crkve u Vitenbergu

1. Kada je naš Gospodar, Gospod Isus Hristos rekao: “pokajte se…”, time je htio da kaže da čitav život vjernika treba da bude život pokajanja.

2. Ovu riječ ne možemo da shvatimo kao dase odnosi na sakrament pokore, odnosno na ispovijest i razrešenje služenu od strane sveštenika.

3. Ipak se ona ne svodi samo na unutarnje kajanje, jer unutarnje kajanje nije ništa ako se neispoljava u raznim oblicima umiranja tjelesnosti.

4. Sve dok mrzimo sebe (a to je pravo unutrašnje pokajanje), kažnjavanje grijeha ostaje i to sve dok ne uđemo u Carstvo nebesko.

5. Papa nema ni volju ni moć da oprosti bilo koje kazne osim onih koje je nametnuo svojom sopstvenom odlukom ili kanonskim zakonom.

6. Papa ne može da oprosti krivicu nego samo da proglasi i potvrdi da je Bog oprostio; ili u krajnjoj liniji on može da oprosti jedino u slučajevima koji su u djelokrugu njegovog odlučivanja. Ignorisati ovakva oproštenja bi, naravno, ostavilo krivicu nedirnutom.

7. Bog nikada nikome ne oprašta krivicu a da se osoba istovremeno potpuno ne ponizi pred sveštenikom, Božijim predstavnikom.

8. Propisi o pokori odnose se samo na žive, i kao što to vidimo u samim kanonima, nijedan od njih se ne odnosi na umiruće ljude.

9. Prema tome, Sveti Duh djeluje za naše dobro kroz papu, tako da stalno odstupa od svojih propisa u slučajevima nastupajuće smrti ili potrebe.

10. Neznanje je i greška sveštenika da ostavlja za umiruće kanonske kazne u čistilištu.

11. Onda kad su kanonske kazne promijenjene u pokoru u čistilištu, biskupi mora da su spavali dok se sijao kukolj.[1]

12. Ranije kanonske kazne su, kao dokaz istinskog kajanja, bile nametane prije, a ne nakon razriješenja od grijeha.

13. Umirući će platiti svoje dugove svojom smrću, i oni su već mrtvi za kanonsko pravo i slobodni od njegove pravne vlasti.

14. Narušeno duhovno zdravlje ili ljubav koja je u umirućem čovjeku, nužno donosi sa sobom golemi strah, i što je ta narušenost veća, to je i strah veći.

15. Ovaj strah i užas su sami no sebi dovoljni (prevladavaju sve ostalo) da sačinjavaju kaznu čistilišta, jer se veoma približavaju užasu beznađa.

16. Izgleda da je razlika između pakla, čistilišta i neba istovjetna razlici između beznađa, stanja blizu beznađa i sigurnosti.

17. Što se tiče duša u čistilištu, izgleda da njihova ljubav nužno jača stišavanjem njihovih užasa.

18. Čini se da se ne dokazuje ni razumom ni Pismima da su ove duše izvan stanja zaslužnosti, niti da su nesposobne da rastu u ljubavi.

19. Niti se čini dokazanim da su one – ili u najmanju ruku svaka od njih – sigurne i uvjerene u svoje spasenje, čak iako smo mi sami u to potpuno uvjereni.

20. Stoga papa svojim sveopštim oprostom svih kazni ne misli na “sve” u apsolutnom smislu, već samo oprost onih kazni koje je on sam nametnuo.

21. Otud su oni propovjednici oproštajnica (indulgencija) u zabludi kada kažu da je papinim oproštajnicama čovjek razriješen i pošteđen svake kazne.

22. Naprotiv, on dušama u čistilištu ne može da oprosti nijednu kaznu koja saglasno kanonskom pravu mora da se plati u ovom životu.

23. Ukoliko se bilo koji oprost svih kazni može ikako nekom darivati, mora da su to samo oni koji su savršeni, drugim riječima – veoma malobrojnima.

24. Prema tome, iz toga proizilazi da je većina ljudi prevarena zbrkanim i zvučnim obećanjem oslobođenja od kazni.

25. Istu moć koju papa ima u cjelini nad čistilištem, posjeduje i svaki biskup u svojoj biskupiji i sveštenik u svojoj parohiji.

26. Papa čini izvrsnu stvar kada dušama daje oprost – ne putem prava na ključeve (jer ih i nema), već putem zastupanja.

27. Propovijedati da duša izlijeće (iz čistilišta) čim zvecne novac u kutiji za sakupljanje novca je puka ljudska priča.

28. Sigurno je moguće da rastu pohlepa i tvrdičluk čim novac zvecne u kutiji za novce, ali zastupstvo Crkve zavisi isključivo od samoga Boga.[2]

29. Ko zna da li sve duše u čistilištu žele da budu izbavljene u smislu priče koju kazuje Sv. Severin i Paskal.[3]

30. Niko nije siguran u stvarnost svog sopstvenog pokajanja, a još manje u primanje sveopšteg oprosta.

31. Čovjek koji istinski kupuje oproštajnice je isto tako rijedak kao i pravi pokajnik, drugim riječima svakako veoma rijedak.

32. Svi koji vjeruju u sigurnost svog spasenja zbog oproštajnica, biće vječno prokleti zajedno sa njihovim učenicima.

33. Moramo se posebno čuvati onih koji kažu da su papske oproštajnice neprocjenjiv Božiji dar kojim se čovjek izmiruje sa Bogom.

34. Jer se darovi milosti koje ove oproštajnice nose tiču samo kazni zbog sakramentalnih zadovoljština koje je čovjek proglasio.

35. Nije hrišćansko propovijedanje naučavati da oni koji teže da spasu svoju dušu ili nabave ispovijesne oproštajnice, nemaju potrebe da se pokaju.

36. Hrišćanin pak, koji se stvarno kaje, ima pravo na sveopšti oprost grijeha i to i bez oproštajnica.

37. Pravi hrišćanin pak, živ ili mrtav, učestvuje u svim prednostima Hrista i Crkve; i to mu daruje Bog, i to i bez oproštajnica.

38. Ipak nikako ne smijemo prezreti ni papin oprost ni oslobađanje, jer one, kako je već rečeno, nagovještavaju božansko oproštenje.

39. Veoma je teško čak i za veoma učene teologe, da pred ljudima istovremeno veličaju dobrotu oproštajnica i potrebu za istinskim pokajanjem.

40. Pravo pokajanje traži i želi da plati kazne za grijeh, dok oproštajnice velikodušno otpuštaju kazne i čine da ih čovjek odbija, ili u najmanju ruku odbijanje može da bude učinak.

41. Apostolski oprosti treba da se propovijedaju s oprezom: inače će ih ljudi krivo shvatiti, kao da su važniji od drugih dobrih djela ljubavi.

42. Hrišćane treba poučavati da papa nema pojma o tome kako kupovinu oproštajnica treba shvatiti u upoređenju sa djelima milosrđa (ljubavi).

43. Hrišćane treba poučavati da onaj koji daje sirotinji ili pozajmljuje onima u potrebi, čini bolja djela od onog koji kupuje oproštajnice.

44. To zato što putem djela ljubavi – ljubav raste i čovjek postaje bolji, dok oprostom ne postaje bolji, samo slobodniji od kazne.

45. Hrišćane treba poučavati da onaj ko vidi osobu u potrebi i prođe pored nje, iako daje novac za oprost, ne zadobija se za papinu oproštajnicu već za Božiji gnjev.

46. Hrišćane treba poučavati da, osim ako ne obiluju u dobrima iznad svojih potreba, da su dužni da čuvaju ono što je nužno za njihovo domaćinstvo, i da to nipošto ne rasipaju za kupovinu oproštajnica.

47. Hrišćane treba poučavati da je kupovina oproštajnica dobrovoljna a ne obavezna.

48. Hrišćane treba poučavati da papa, darujući oproste, ima veću potrebu i želju za posvećenim molitvama radi sebe samog, nego za gotovim novcem.

49. Hrišćane treba poučavati da su papini oprosti korisni samo ako se ne oslanjaju na njih, a u najvećoj mjeri štetni ako se zbog njih izgubi strah Božiji.

50. Hrišćane treba poučavati da, kada bi papa znao za iznuđivanja propovjednika oproštajnica, radije bi dao da se uništi bazilika Sv. Petra, nego da je gradi od kože, mesa i kostiju ovaca iz svoga stada.

51. Hrišćane treba poučavati da, ukoliko bi nastala neka potreba, da bi papa bio voljan da proda crkvu Sv. Petra i da da svoj sopstveni novac mnoštvu onih od kojih su ga prodavci oproštajnica iznudili.

52. Uzaludno je oslanjati se na spasenje putem oproštajnica, čak iako bi povjerenik ili sam papa založili svoju dušu zajedno sa njihovom.

53. Neprijatelji Hrista i pape su oni koji su potpuno zabranili da se u nekim crkvama propovijeda Božija Riječ da bi se u drugim propovijedali oprosti.

54. Božija Riječ trpi štetu ako se u istoj propovjedi posvećuje isto ili duže vrijeme oproštajnicama nego Riječi.

55. Papin um mora da je nužno okrenut mislima da, ako se oproštajnice (koje su veoma mala stvar) proslavljaju jednim zvonom, jednom procesijom i ceremonijom, Evanđelje (koje je veoma velika stvar) treba da bude propovijedano uz hiljade zvona, hiljade procesija i ceremonija.

56. O crkvenom blagu iz kojega papa daje oproštajnice se ne govori i ne zna dovoljno među Hristovim narodom.

57. U najmanju ruku, jasno je da one nisu prolaznog karaktera, jer ih mnogi prodavci samo sakupljaju – umjesto da ih slobodno šire.

58. Niti su to zasluge Hrista ili svetaca jer, potpuno nezavisno od pape, ove zasluge uvijek proizvode milost u unutrašnjem čovjeku, a nasuprot tome, smrt i pakao u spoljašnjem čovjeku.

59. Sv. Lavrentije je rekao da su siromašni blago Crkve, ali kada je to ovako rekao, koristio je jezik svog sopstvenog vremena.

60. Ne govorimo nepromišljeno kada kažemo da su blago Crkve njeni ključevi, i da su oni obezbijeđeni Hristovim zaslugama.

61. Jer je jasno da je papina moć sama no sebi dovoljna za oproštaj kazne i (ograničenih) slučajeva.

62. Pravo blago Crkve je sveto Evanđelje slave i milosti Božije.

63. Ali je ovo opravdano najomraženije, jer čini da prvi bude poslednji.

64. U drugu ruku, blago oproštajnica je opravdano najpopularnije, jer poslednjeg čini prvim.

65. Stoga su blaga Evanđelja mreže koje su u ranija vremena korišćene da se njima love bogati ljudi.

66. Blago oproštajnica su mreže koje se koriste da se njima love bogataši danas.

67. Oproštajnice koje prodavci nameću kao najveće darove milosti, pravilno su shvaćene kao “najveće” samo ukoliko se radi o sticanju novca.

68. Ali su one, u stvari, najmanje uporedive sa Božijom milošću i pobožnošću krsta.

69. Biskupi i sveštenici su obavezni da povjerenike Apostolskih oprosta prime sa svim počastima, no službenoj dužnosti.

70. Ali su oni pod još većom obavezom da daju svoje oči i uši i da spriječe ove ljude u propovijedanju svojih sopstvenih snova, umjesto onog povjerenog im od pape.

71. Neka bude proklet i anatemisan onaj koji poriče istinitost Apostolskih oprosta.

72. U drugu ruku, neka bude blagosloven onaj koji se predstavlja kao čuvar protiv pohlepe i razuzdanosti u riječima prodavaca oproštajnica.

73. Kao što papa ispravno grmi protiv onih koji na bilo koji način upotrebljavaju prisilu da se nečasno okoriste trgovinom oproštajnicama,

74. Mnogo više bi trebalo da grmi protiv onih koji koriste oproštajnice kao izgovor da bi se nečasno okoristili i izvrgavali ruglu svetu ljubav i istinu.

75. Ludost je pomisliti da papine oproštajnice imaju toliku moć da mogu da razriješe čovjeka, čak ako je uradio nemoguće i obeščastio majku Božiju.

76. Suprotno tome, potvrđujemo da papine oproštajnice nisu dovoljne da uklone i najmanji od oprostivih grijeha, barem što se tiče njihove krivice.

77. Kada se govori da čak ni Sv. Petar, kada bi sada bio papa, ne bi mogao da pribavi veće darove milosti, to je hula protiv Sv. Petra i pape.

78. Suprotno tome potvrđujemo da, kao što i on, tako i bilo koji papa, posjeduje još veće milosne darove . Evanđelje, vrline milosti iscjeljenja, itd., kako nalazimo u 1. Korinćanima 12.

79. Bogohulno je reći da je krst podignut pokretima papinih ruku od iste vrijednosti kao Hristov krst.

80. Biskupi, sveštenici i teolozi koji odobravaju ovakvo propovijedanje narodu, za to će morati da odgovaraju.

81. Ovakvo raskalašno propovijedanje oprosta otežava čak i učenom čovjeku da očuva dužno poštovanje prema papi, od klevete ili ako ni od čega drugog, onda od oštroumnog zapitkivanja laika.

82. Na primjer: “Zašto papa ne isprazni čistilište radi najsvetije ljubavi i najveće potrebe duša?” To bi bio najpravedniji razlog ako bi mogao da otkupi nebrojeno mnoštvo duša bijednim novcem kojim će graditi baziliku – najtrivijalniji od svih razloga.

83. I opet: “Zašto treba da nastavimo praksu rekvijema i godišnjih misa za mrtve?” “Zašto papa ne otplati ili dozvoli da se otplate povlastice ustanovljene za mrtve, kada je pogrešno moliti se za duše koje su sada spasene?”

84. Opet: “Ovo je zasigurno nova vrsta pobožnosti Boga i pape, kada oni dozvoljavaju čovjeku koji nije pobožan, Božijem neprijatelju da plaćanjem novca spase odanu dušu. Zašto onda oni ne spasu poradi besplatne ljubavi tu pobožnu dušu na račun svoje sopstvene potrebe?”

85. Opet: “Zašto se oslobađanje od kaznenih kanonskih propisa još uvijek kupuje za novce izdavanjem oproštajnica, kao da su one potpuno djelotvorne, kada ovi propisi već dugo vremena zaista nisu na snazi zbog neupotrebe i no sebi su mrtvi?”

86. Opet: “Pošto je papino bogatstvo veće od blaga najvećeg kneza našeg vremena, zašto on radije ne izgradi baziliku Sv. Petra svojim sopstvenim novcem umjesto onim od siromašnih vjernika?”

87. Opet: “Šta papa oprašta i od čega on oslobađa ljude, kada oni putem svog savršenog pokajanja imaju pravo na potpuno oproštenje i oslobađanje?”

88. Opet: “Koliko bi veće dobro bilo učinjeno Crkvi kada bi papa izrekao te oproste i oslobađanja ne jednom kao što se čini sada, već sto puta na dan, i to bilo kojem vjerniku?”

89. “Pošto papa oproštajnicama ne traži toliki novac, koliko spasenje duša, zašto stavlja van snage oproštajnice koje su ranije bile priznate, kada su one isto tako djelotvorne kao što su uvijek i bile?”

90. Suzbiti najsvesnija pitanja laika isključivo autoritetom, umjesto da ih opovrgnemo razumom, znači izložiti Crkvu i papu podsmjehu njihovih neprijatelja, i unesrećiti hrišćane.

91. Kada bi se, dakle, oproštajnice propovijedale u duhu i sa mislima papinim, sve ove teškoće bi se lako prebrodile, ili se one nikada ne bi pojavile.

92. Dolje, dakle, sa prorocima koji kažu Hristovom narodu: “Mir, mir!” kada mira nema.

93. Neka nestanu svi oni proroci koji Hristovom narodu govore: “Krst, krst!” kada krsta nema.

94. Hrišćane treba ohrabriti da iskreno slijede Hrista, svoju Glavu, kroz kazne, smrt i pakao.

95. I neka pouzdanije uđu u nebo kroz mnoge nevolje, nego putem lažne sigurnosti mira.

Comments are closed.