Comments are off for this post

Karakteristika savršenstva – skrušenost

Skrušenost je glad za milošću, želja za savjetom i čežnja za ljubavlju. Ona traži oproštaj, a ne pohvale, očišćenje, a ne odlikovanje. Skrušenost znači nezadovoljstvo sa sobom, a zadovoljstvo sa Bogom, odricanje od sopstvenog autoriteta, a priznanje Božje premoći. Ona je
karakteristika prave veličine.
Skrušeno srce vidi svoje grijehe, a ne zasluge, jer je omekšano pravim kajanjem, slomljeno osjećanjem sopstvene slabosti i sviješću o ličnom nesavršenstvu. Skrušen duh je svjestan svoje grešnosti, i to mu je dovoljno da traži milost. On je otvoren prema Bogu s povjerenjem malog djeteta, a zatvoren prema sebi s nepovjerenjem mudraca.
Skrušene duše se osjećaju pritisnute grijesima. One znaju da smo najveći pred Bogom i anđelima onda kada smo najmanji pred sobom i ljudima.
Skrušenost je vodeća misao neba koju je Hristos proglasio zakonom riječima: “Jer svaki koji se sam podiže poniziće se; a koji se sam ponizuje podignuće se.” Luka 18,14.

Hristova ilustracija o fariseju i cariniku je priča o skrušenosti i oholosti, samoopravdanju vjerom i samoopravdanju djelima. U njoj je skrušenost predstavljena kao načelo koje anđele ispunjava strahopoštovanjem prema Bogu. Skrušenost vlada nebom i samo ona vraća Bogu darove koje je primila. Farisej nije imao šta da vrati Bogu, jer je u svojoj neskrušenosti bio zatvoren za Božje darove. Carinik je bio otvoren prema istini i svjestan svog duhovnog siromaštva. Kao siromah jedino se on i mogao obogatiti.

Ali da čujemo Hristovu priču: “Dva čovjeka uđoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej, a drugi carinik. Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! Hvalim Te što ja nisam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubočinci, ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u nedelji; dajem desetak od svega što imam. A carinik izdaleka stajaše, i ne htjede ni očiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreći: Bože! Milostiv budi meni grešnome.” Luka 18,10-13.
Očigledno farisej je naglašavao spoljašnju formu svoje religije, a carinik svoju unutrašnju potrebu. Farisej je opisivao svoju pravdu riječima koje su u Evanđelju ostale zapisane kao “pravda fariseja”. Nikom nije učinio ništa nažao. Ispunjavao je sve vjerske dužnosti, postio i redovno išao u hram. Bio je religiozan i došao je da se moli. Štaviše, bio je vjeran i u davanju desetka. Desetak je desetina od neto primanja. Sveto pismo govori da je Avram dao Bogu desetak od svega, kao i Jakov. Sam Hristos je rekao da ga treba davati za potrebe Božjeg djela u svijetu (Matej 23,23). Zato je farisej imao pravo kad je davao desetak. Ali, uprkos svemu što je kod njega bilo dobro —uprkos molitvama, formi bogosluženja, davanju desetka — on se nije uzdao u Boga za svoje spasenje. Bio je obuzet duhovnom ohološću. “Hvalim Te što ja nisam kao ostali ljudi”, govorio je u sebi dignute glave prema nebu. Duhovna oholost navela ga je da potcjenjuje druge, i to je bilo fatalno.
Iako je Solomun rekao da “pred slavom ide poniznost” (Priče Solomunove 15,33), farisej je bio gord na svoju dobrotu. Uzdizao je sopstvenu
pravdu, hvalio sopstvene zasluge i uzdao se u sopstvena djela, a ne u Hristovu žrtvu i njegovu iskupljujuću krv. Zato je Isus rekao: “Ako ne
bude veća pravda vaša nego književnika i fariseja, nećete ući u carstvo nebesko.” Matej 5,20.

Farisej je tužni dio priče, a šta je sa carinikom? On je takođe vjerovao u molitvu i ušao kroz ista vrata u hram kao i farisej. Međutim, nije otišao daleko od praga. Osjećao se ništavnim i bio je obuzet nepovjerenjem u sebe. Znao je da je grešnik. Došao je da se očisti od grijeha, a ne da se bori za prvo mjesto. U svojoj skrušenosti bio je neposredno u Božjoj blizini iako je stajao “podalje”, jer “Gospod je blizu onih koji su skrušena srca, i pomaže onima koji su smjerna duha”. Psalam 34,18.
Carinik je bio iskren i svjestan da bez “prolivanja (Hristove) krvi nema oproštenja”. Jevrejima 9,22. Bio je gladan milosti i željan utočišta pod krstom na Golgoti. Stajao je gotovo skriven iza stuba, ali s vjerom da je “Sin čovječji došao da nađe i spase što je izgubljeno”. Luka 19,10.
Carinik se kajao. Njegovo kajanje bilo je isto tako Božji dar kao što je dar i oproštenje i opravdanje. Carinik je bio skrušen. Čak je i njegova skrušenost dolazila od Boga. U svojoj skrušenosti on je došao da vrati Bogu Božje. “Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvoriće mu se.” Matej 7,8.
Carinik je vjerovao, tražio, kucao i našao sve u Onome koji sve može ako je ispunjen jedini uslov: skrušenost. Priznanje grijeha je dovoljan povod za pravu skrušenost i dovoljna osnova za traženje milosti i sažaljenja. Više nije htio da služi idolu svog ličnog mišljenja. Njegova žrtva
Bogu bila je pravovjerna. “Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i poništena ne odbacuješ, Bože!” Psalam 51,17.
Srce carinika bilo je omekšano pravim kajanjem i poništeno pravim shvatanjem cijene plaćene za njega na krstu Golgote. Osjećao je duboku potrebu za mudrošću i uputstvima koja dolaze od Boga, a ne od ljudi. U Hristovim riječima vidio je ljepotu Božjih otkrivenja, a ne novotarije, stare staze, a ne novu nauku. U svojoj skrušenosti carinik je postao novi sud za novo vino, sposoban da ljubi Božji Zakon. Carinik je osjećao duboku potrebu za spasenjem. Udarao se u prsa. Ti udarci su bili dokaz njegove žalosti zbog samih grijeha, a ne zbog posledice za grijehe. Da je štedeo sebe, Bog ga ne bi mogao poštedjeti; da se pravdao, Bog ga ne bi mogao opravdati. Njegova molitva bila je moćna:
“Milostiv budi meni grešnome!” To je značilo kao da je rekao: “Oče, sažali se na mene kroz žrtvu Tvoga Sina.” Takvu molitvu Bog uslišava odmah i u potpunosti.
Hristos je rekao svojim slušaocima: “Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj.” Luka 18, 14. Prava skrušenost je dobila pravu nagradu. Bilo je to doslovno ispunjenje obećanja: “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše, i očisti nas od svake nepravde.” 1. Jovanova 1,9. Bilo je to veličanstveno ispunjenje dragocjenog Božjeg obećanja: “Jer ovako govori Visoki i Uzvišeni, koji živi u vječnosti, kojemu je ime Sveti: Na visini i u Svetinji stanujem i s onim ko je skrušena srca i smjerna duha oživljujući duh smjernih i oživljujući srce skrušenih.” Isaija 57,15.

Izvor: Odlomak iz knjige “Ljepota karaktera”, grupe autora

Comments are closed.