Comments are off for this post

Naučiti poruku Evanđelja

Philipp Melanchthon je inače bio poznat kao miroljubiv čovjek i spreman na usuglašavanje stavova, a to je tražio i od reformatora
Martina Luthera. Jednog dana ga je prijatelj upitao zašto je toliko privržen Lutheru, iako je taj veliki čovjek ponekad znao biti poprilično
tvrdokoran, zapovjednički nastrojen i nagao. Melanchthon, koji je bio jedan od velikih znanstvenika u razdoblju reformacije, odgovorio je jednostavno i sažeto: “Od njega sam naučio poruku Evanđelja.”
Uticajem Luthera i reformacije Evanđelje se, u početku savremenog doba, vratilo u središte hrišćanske vjere. Prema apostolu Pavlu, to je
poruka kroz koju djeluje “sila Božja”, donoseći “spasenje svakome koji vjeruje” Rimljanima 1,16.
Ova definicija koju daje apostol predstavlja pet pojmova od posebne važnosti: Evanđelje Riječ Evanđelje ima značenje “dobra vijest”, “radosna poruka”, “poruka pobjede”. To je “evanđelje Božje” (Rimljanima 1,1) jer dolazi od Boga i govori o Bogu. Ali to je takođe “evanđelje Hristovo” (Rimljanima 15,19), to jest poruka misije, žrtve i pomirujuće smrti Isusa iz Nazareta, božanskog Mesije ili Pomazanika za ovaj svijet. Nadalje, govori i o Njegovoj pobjedi nad smrću, Njegovom posredovanju pred Bogom za Njegov narod koji još živi i bori se
na ovom svijetu, kao i Njegovom drugom dolasku kako bi dovršio svoje djelo. Prema tome, Evanđelje nam daje utjehu da će, nakon sadašnjeg “spasenja u nesavršenom svijetu”, Hrist doći i “promijeniti cijeli svijet”.
Evanđelje pruža rješenje osnovnog ljudskog problema: “Evanđelje je jedino sredstvo koje se može suprotstaviti grijehu i bijedi na ovoj
Zemlji.”

Sila Božja
Evanđelje ima kreativnu moć jer je Božja riječ. Ljudske riječi ne sadrže kreativnu moć. »često su samo “zvuk i bijes”. Ali kad Bog govori Evanđelje, ono što On kaže, to se i događa: svako ko vjeruje prima spasenje.

Spasenje
Spasenje se ne događa zbog filozofskih nagađanja, teorija ili mudrosti prikupljenih iz knjiga. Spasenje čovječanstva od bijede krivice i prolaznosti života nije proizvedeno ljudskim govorom, već božanskim djelovanjem i božanskom oslobađajućom presudom. To je ono
što je Luther nazvao, “admirabile commercium” , čudesnom razmjenom ili zamjenom.
Na krstu je “Bog… u Hristu” (2. Korinćanima 5,19) zamijenio mjesto s cijelim svijetom. Preuzeo je presudu koja je trebala biti izvršena na
grešniku: “Sucu je suđeno umjesto nas.”
On je uzeo našu kaznu na sebe i daje nam svoju pravednost (stih 21); postao je slab i nama je dao snagu (2. Korinćanima 12,9); postao je
siromašan zbog nas da nama daruje obilje (2. Korinćanima 8,9); prihvatio je bijedu zbog naše slave, patnju zbog naše radosti i prihvatio je “ništa” (Filipljanima 2,7) za razliku od Njegovog “sve”, tako da imamo sve “ako nemamo ništa” (2. Korinćanima 6,10).

Za sve
Evanđeoska čudesa primjenjuju se ne samo na određenu naciju, pol ili društveni sloj, već su za sve. Svojim iskustvom u Damasku je
apostol Pavle, koji se ponosno hvalio svojim židovskim porijeklom i farisejskom samopravednošću (Filipljanima 3,4-6), postao prijatelj
mnogobožačkim narodima kojima su pripadali mnogi njegovi prijatelji. Oni su bili njegova “radost i kruna” (Filipljanima 4,1). Za njega su Hristova patnja i smrt za sve (1. Timoteju 2,6) izbrisali sve nacionalne, društvene i rodne predrasude (Galatima 3,26- 28). Evanđelje ruši sve prepreke i stvara nadnacionalnu zajednicu. U Hristu se različiti ljudi s različitim izvorištima i raznovrsnim obrazovanjem i iskustvom spajaju u “ familia Dei”, Božju porodicu: “Hrist je porušio zid razdvajanja, predrasudu o podvojenosti među narodima i poučio nas o ljubavi prema cijelom ljudskom rodu.”

Prije svega, svi ljudi postaju “Božja djeca”. Hrist nas ujedinjuje ne samo na vodoravnom nivou, nego i posebno na horizontalnom: On svojom
spasiteljskom smrću ponovno povezuje čovječanstvo s Bogom. Kako?
Kroz vjeru u Hrista
Kad Pavle govori o “vjerovanju”, on ne misli na pretpostavku ili zamišljanje, niti čak na određenu izjavu. Vjerovati u Sveto pismo —
Starog zavjeta u njegovo doba — znači “čvrsto se držati, shvatiti, biti vjernik.”
U Novom zavjetu vjera znači “povjerenje” i “vjernost”.
Primamo spasenje — oprost grijeha, Božje prihvatanje, obnavljanje života i konačno otkupljenje — pouzdajući se u Hristovo obećanje spasenja, čvrsto se držeći vjere i ostajući vjerni do kraja. Ono što spašava “zle” ili grešnike nisu njihova vjerska postignuća (“djela”),
već njihovo pouzdanje u Boga koji im kaže da su opravdani u Hristu (Rimljanima 4,5). Opravdanje grešnika, to jest pravednost pred Bogom i Njegovim prijestolom milosti događa se samo vjerom, bez djela Zakona (Galatima 2,16).
Crkva je vjerovala da je kroz vjekove očuvala ovo Evanđelje i da je bila njegov vjerni predstavnik. Mnogi su pomislili da je Pavle zaboravio na bît svoje poruke. Vrsta “nedužne pravednosti kroz djela” preuzela je hrišćanstvo i pretvorila apostolsko propovijedanje milosti vjerom u
suptilnu radnu religiju. Pod uticajem sinagoga legalizma, učenja grčkih vrlina i rimske pravne misli, grešnikovo oslobođenje po milosti
zamijenjeno je neizostavnim “trudom” u kojem tražitelj spasenja nikad ne zna je li učinio dovoljno da bude dostojan spasenja. Bilo je razočaravajućih glasova, ali oni su bili potpuno sami ili su prošli nezapaženo.
Tada je došlo do veličanstvenog ponovnog otkrivanja apostolske poruke reformacije šesnaestog stoljeća, kako je Pavle izjavio: “Pravednik će živjeti od vjere.” (Rimljanima 1,17) Ta je poruka ponovno počela sjati, a hrišćanstvo ju je još jednom ostvarilo: “Jedina slava hrišćana je samo u Isusu Hristu.”

Comments are closed.