Comments are off for this post

Vjera u krizi

„I oni govorahu jedan drugome; ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo?“ (Luka 24,32)

Putem prema Emausu jednom su išla dva čovjeka, koja nisu vjerovala. Vjera im je bila uzdrmana. Osjećali su se jadno. Razgovarali su sa Strancem koji je išao sa njima i govorili: „A mi se nadasmo da je on onaj koji će izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treći dan kako to bi.“ (24,21)
Svakako su ovi ljudi bili među Isusovim sledbenicima i mnogo puta čuli da će Isus otići u Jerusalim i biti predat u ruke zlikovcima, ubijen i trećeg dana ponovo ustati. Slušali su kad je On to govorio, ali Ga nisu čuli. Jevrejske vođe upamtile su ono što je kazao. Zato su otišli Pilatu i zatražili da osiguraju mjesto oko groba. Marija Magdalena je čula ono što je Isus rekao. Zato je pomazala mirom Isusove noge. Ali ovi Hristovi sledbenici nisu Ga čuli. I tako se obično u kriznim trenucima otkriva pravi karakter nečije vjere. U našem životu javljaju se krize. One ponekad uzrokuju začuđenost i zbunjenost. Velika je prednost doživjeti iskustvo rešetanja prije velikog krajnjeg rešetanja. Velika je prednost doživjeti malu oluju prije nego što naiđe velika. Stvarno je velika prednost naučiti trčati sa pješacima prije nego što se mora utrkivati sa konjima. Razlog zašto krizni trenuci nisu potpuno rđavi sastoji se u tome što iako nas oni ne mijenjaju, oni nam otkrivaju pravac u kome smo se usmjerili. A ako postoji vrijeme poslije krize u kome se možemo promijeniti, kriza može biti sredstvo koje će nam pokazati potrebu za promjenom.

Učenici su bili razočarani, ispunjeni strahom, sumnjama, a kada su na kraju otkrili tajnu srca, koja su gorela u njima na putu za Emaus, došli su do poznanja, veze i povjerenja o kojima njihova vjera nikad ranije nije znala. Kriza nije uzrokovala tu promjenu – ali im je pružila uvid u sopstvena srca – što ih je kasnije pokrenulo da se promijene. Krizni trenuci nam donose razumijevanje našeg stanja, tako da shvatimo svoju potrebu i okrenemo se Hristu prije poslednje velike nevolje – poslije koje nema promjene.

Odlomak iz knjige “Djelotovorna vjera”, Morisa Vendena

Comments are closed.