Comments are off for this post

Vjerovati ili ne vjerovati?

»Onome ko vjeruje ne treba objašnjavati ništa, a onome ko ne vjeruje nije moguće išta objasniti.«

Toma Akvinski (1225-1274), filozof, teolog i ljekar.

Kada čitate ono što je Niče napisao, suština njegove misli postaje jasnija, ali ne samo to već i dilema koju njegova razmišljanja unose. »Bog je mrtav«. Ono što on pod tim podrazumijeva jeste da su cjelokupan temelj na kome počiva Zapad, moral, religija i sva filozofska uporišta zapadnog svijeta nestali. A bez toga, u šta ljudi još mogu vjerovati? Vjera je poljuljana. Ništa više nije ostalo u šta bi se moglo vjerovati, osim vjerovanja da ništa više nije ostalo u šta se može vjerovati.

Ovo nije samo zabavna priča; ona ističe nekoliko važnih misli:

-Potrebna je vjera da bismo imali vjeru.
-Postoje stvari koje ne možemo potpuno objasniti ni razumjeti.
-Nipošto ne bismo trebali usvajati sisteme vjerovanja naslijepo, prije nego što ih provjerimo i dobro razmotrimo.

Na koji biste način pokušali da pojasnite koncept vjerovanja nekome ko ga ne razumije? Evo jednog pokušaja:

Zamislite da telefonom razgovarate sa pouzdanim prijateljem koji pokušava da vam opiše zabavu i govori vam da se u prostoriji nalaze samo tri osobe. Šta biste mu Vi rekli? »Žao mi je, ne mogu da ti vjerujem, nisi mi dao dovoljno dokaza.« Ukoliko je riječ o našem pouzdanom prijatelju, sigurno je da ne bismo tako prokomentarisali. Vjerovatnije bi naša reakcija bila sledeća: »Samo troje? Početak i ne obećava baš puno.« Ne bi vam ni prošlo kroz glavu da mu ne povjerujete s obzirom na već izgradjeno povjerenje. Dokaz za vas leži u povjerenju koje imate u tu osobu.

»Vjera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo, i dokazivanje onoga što ne vidimo.« Jevrejima 11:1.

Da, vjera je sigurna u ono što ne može da vidi. Mislim da bi u današnjem modernom naučnom dobu trebalo da bude mnogo lakše prihvatiti ovakvu izjavu. Šta je prije nekoliko hiljada godina čovječanstvo znalo u vezi sa radijacijom, zemljinom težom, gama zracima, x-zracima, radio talasima? Ili, šta je znalo u vezi sa mikro svijetom, svijetom atoma ili o elektromagnetizmu? Ništa. A opet, sve je to i tada postojalo, samo je bilo nevidljvo. I tada je to bilo stvarno kao što je stvaran svaki dio vašeg tijela. I meni je potrebna vjera da bih prihvatio da sve te pojave postoje, jer ne mogu da ih vidim golim okom, ne mogu da ih osjetim, ne mogu da ih oslušnem, okusim ili dodirnem. Vjera je jedina osnova mog prihvatanja tih pojava.

U tome i jeste suština vjere. Isti pristup se može primijeniti i u duhovnom sagledavanju vjere. Prihvatanje postojanja Boga, koji se ne može vidjeti, temelji se jedino na vjeri. I što više saznajemo o Njemu, ne samo da možemo vjerovati u Njegovo postojanje već stičemo i povjerenje u to duhovno Biće.

I svakodnevni život je utemeljen na vjeri. Mi vjerom prihvatamo da postoji vazduh koji dišemo, iako ga golim okom ne možemo vidjeti; vjerujemo da putem mobilnog telefona možemo doći u kontakt sa traženom osobom; vjerujemo da ćemo nakon duge i hladne zime konačno dočekati proljeće!

Međutim, šta se dešava sa vjerovanjem u Boga? Svakako, postoje mnogi razlozi zašto ljudi vjeruju u Boga.

Neki ljudi vjeruju u Boga zato što Ga prepoznaju u ljepoti i složenosti prirode koja ih okružuje. Kada posmatraju cvijetno polje ili prelijepi zalazak sunca, oni u tome vide dokaze u prilog postojanja Stvoritelja.

Drugi svoju vjeru u Boga temelje na činjenici da jedino u Njemu mogu naći smisao života. Ako Bog ne postoji, sve što radimo ne bi imalo nikakvog smisla. Vjerovanje u Boga određuje smisao života.

No, ima i onih koji vjeruju u istine i proročanstva Biblije. Oni vjeruju da su u Bibliji prorečeni mnogi istorijski događaji, a ta proročanstva su se u nekim slučajevima ispunila čak nekoliko vjekova kasnije. Iako to ne mora da bude dokaz o postojanju Boga, činjenica je da su se proročanstva zaista ispunila.

Smatram da vjerovanje u Boga daje smisao samom postojanju. Shvatam da postoji svrha mog postojanja i, više od toga, da postoji razlog za sve što mi se dešava u životu, čak i za loše stvari, kao i za one događaje koje ne mogu da razumijem.

Zastanite na trenutak i pomislite kolika je to razlika ukoliko prihvatite ideju da sve što vam se dešava u životu nema nikakvog smisla, nikakve svrhe, da je sve to ništa. Ovakav način razmišljanja je mnoge od čuvenih književnika dvadesetog vijeka, poput Alberta Kamija (Albert Camus), doveo do samog ruba očaja – sve postaje besmisleno. Drugim riječima, ukoliko postoji smisao svega kroz šta prolazimo, to je sasvim drugačije nego kad mislimo da sve što nam se dešava u životu nema nikakvog smisla. To je ono sto Kami proglašava kao «apsurdnost».

Dešava se da se u životu osjećamo uplašeno, prestrašeno i nesigurno kada ne shvatamo sve i ne znamo na koju stranu da se okrenemo. I samo nekoliko stihova iz Biblije mogu da nagovijeste koliku nam utjehu pruža vjerovanje u Boga. Vjera znači imati povjerenja u izjave zapisane u Svetom pismu, iskusiti ih lično u svom životu, vjerovati da je Bog taj kome je stalo do nas i koji stvarno daje smisao životu.

»Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svim putevima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.« Priče 3, 5.6

»A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro, koji su pozvani po namjerenju.« Rimljanima 8, 28

Ne želim da prenebregnem činjenicu da nas u životu čekaju teške stvari, ali vjera nam omogućuje da sav bol i neizvjesnost ovog života ne proživljavamo sami. Vjerovanje podrazumijeva da postoji Bog koji zna sve što nam se dešava i koji je obećao da će bolu jednom doći kraj. Njegova ljubav, utjeha i vođstvo prisutni su usred svih oluja koje nam se događaju u životu.

Na kraju krajeva, bilo da vjerujemo ili da ne vjerujemo u hrišćanskog Boga, mi se neizbježno moramo suočiti sa strahovima, nesigurnošću, teškim prilikama koje život nosi. Jedina razlika je u tome što posjedovanje vjere pomaže da kroz sve to ne prolazimo sami i što, kakve god prilike bile, mi znamo da služimo Bogu koji je veći i moćniji od svih sila tame. Vjera umnogome doprinosi našoj spremnosti da se suočimo sa svim što nam se dešava u životu.

Međutim, kako možemo vjerovati u ono što ne vidimo? I kako možemo usvojiti tako složeni sistem vjerovanja odjednom? Divna izjava doktora Martina Lutera Kinga mlađeg, koja glasi: „Načini prvi korak vjerom. Nije potrebno da vidiš stepenice u cjelini, dovoljan je samo prvi korak vjere“, nam u tom pogledu može mnogo pomoći i učiniti da ne budemo toliko uplašeni.

Ovo nam pruža izvjesno razjašnjenje. Vjerovati u Boga ne znači biti u stanju da sve razumiješ u vezi sa Njim, niti da sve sa sigurnošću dokazeš. U stvari, zato to i jeste vjera. Suština je u tome da se ide korak po korak.

Vjerovati ili ne vjerovati? Ili, možda, da preformulišemo pitanje: Šta gubimo ukoliko ne vjerujemo?

Autor: Prof. dr Miroslav Pujić

Izvor: https://viseodzivota.com/

Comments are closed.